Pustare su kao posebne proizvodne gospodarsko-socijalne zajednice na području Baranje organizirane krajem 19. stoljeća kao vjesnici kapitalističkog načina proizvodnje u sklopu Belja.

Mirkovac ili Frigyesföld majur naseljen od strane beljskog vlastelinstva oko 1850. godine. Oko 1880. godine broj stanovnika bio je više od 400, a početkom Prvog svjetskog rata 1914. godine bio je oko 300.

Sokolovac ili Rampelföld imanje nastao je spajanjem pustara Almas i Tapolca oko 1860. godine., a 1914. godine živjelo je 169 stanovnika.

Jasenovac ili Jesseföld je 1914. godine imao je 260 stanovnika.

Svoj život su počele kao jezgre ratarske i stočarske proizvodnje, a na žalost Sokolovac i Jasenovac  svoj su život upravo završile kao beljske farme. Ta planski izgrađena beljska naselja, majurski salaši ili pustare, organizirani su kao proizvodna gazdinstva, uz proizvodnu zadaću koja se odvijala unutar gospodarskih dvorišta i radionica.

Pustare su imale razvijenu socijalnu infrastrukturu školu, trgovinu, ambulantu, dom kulture, upravnu zgradu, te stanove za radnike.

Ono što je gospodarska poveznica baranjskih dunavskih pustara je uskotračna beljska pruga, čija je gradnja počela 1906. i trajala do 1915. godine. Povezivala je pustaru Zeleno Polje, odnosno Beli Manastir – Brestovac – Jasenovac – Mirkovac– Sokolovac – Zlatna Greda – pristanište Kazuk na Dunavu. Godine 1910. puštena je u promet pruga normalnog kolosijeka od Belog Manastira do Batine u duljini od 26 kilometara. Posljednja dionica uskotračne pruge bila je dionica od Sokolovca do Kneževih Vinograda, koja je puštena u promet 1952. godine, a uskoro je krenula ideja o pretovaru robe u Kneževim Vinogradima sa uskotračne pruge na normalni kolosijek. Od toga se ubrzo odustalo jer je došlo do gašenja.

Pustare svoju novu mladost doživjele nakon Drugog svjetskog rata, kada se na pustare naseljavaju radnici iz drugih krajeva Hrvatske i BiH. Pustare su tada doživjele svoju novu mladost kinima, ambulantama, KUD-ovima, nogometnim klubovima i razvijenim društvenim životom.

Godine 1957. godine Belje donosi odluku o postupnom ukidanju 120 kilometara uskotračnih željeznica, jer su postajale nerentabilne. Taj proces traje do 1962. godine. Osim toga u razdoblju od 1966. do 1968. godine ukida se i pruga normalnog kolosjeka Beli Manastir – Batina. Promjene u tehnologiji poljoprivredne proizvodnje i veliki industrijski kapaciteti u većim mjestima uvjetuju postupno napuštanje pustara.

Nedostatak infrastrukture prije svega škola, zdravstvenih i drugih ustanova ubrzavaju proces, a poplava 1965. i 1972. godine ubrzava gašenje pustara.

Početkom 60. godina dvadesetog stoljeća počinje proces iseljavanja s baranjskih pustara i kvaliteta života u njima opada.

Kako baranjske pustare ne bi potpuno nestale, pozitivni su primjeri s područja Europske Unije, kao i domaći primjer pustare Zlatna Greda, pokazuju kako se korištenjem sredstava iz fondova EU pustarama može udahnuti novi život kroz obnovu i stavljanje u funkciju postojeće industrijske baštine.

Danas su radnička naselja – pustare Jasenovac i Sokolovac u izumiranju. Za preostale stanovnike tih dviju pustara planira se izgradnja kuće u Kneževim Vinogradima, na izlazu prema Suzi.

Mirkovac je svijetli primjer preživljavanja pustara, gdje danas živi oko pedesetak obitelji.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine Mirkovac broji 108, Jasenovac 35 i Sokolovac 14 stanovnika.