(1906. Monjoroš – 1982. Zmajevac)

Nakon završene osnovne škole u Zmajevcu, upisuje se u srednju školu u Pečuhu, a diplomu profesora latinskog i njemačkog jezika stječe u Beogradu. Prvo radno mjesto je dobila u gimnaziji u Čačku, u Srbiji, gdje je predavala latinski jezik.

U zmajevačkoj gimnaziji koja je otvorena 1949. godine, Baranyai Julia je predavala mađarski jezik i književnost od prvog dana, a od 1952. godine i njemački. U školskim spisima se potpisuje kao Schneider Julia, ali u svojim člancima i knjigama kao Baranyai Julia. U početku je istraživala Lug – kolijevku reformacije u 16. stoljeću. Prva njezina knjižica u kojoj obrađuje upravo ovu temu – je izdana u Austriji, pod nazivom Gyertyafény (Plamen svijeća). Ova knjižica kasnije se razvija u njezino monumentalno dijelo Vízbeveszõ nyomokon (Tragovi koji nestaju u vodi) u kojoj objavljuje svoja istraživanja u vezi kulturne povijesti Baranje.

Režirala je mnoštvo predstava amaterske kazališne grupe iz Zmajevca. Pored svog istražilačkog i učiteljskog djelovanja osnivala je i jednu etnološku i povijesnu zbirku, koju je prvo smjestila u podrum u surdoku Deak, a kasnije premjestila u zgradu nekadašnje reformatorske škole. Zbirka je kasnije obogaćena s mnoštvom eksponata, kao što su izvorne narodne nošnje. Upravo ova zbirka je bila temelj na čijim je osnovana Zavičajni Muzej Baranyai Julia.

Planirala je izdavanje još jedne opširne knjige, koja je trebala nositi naziv Baranya bévülrõl (Baranja iznutra), u kojem je htjela pisati o značajnim i istaknutim ličnostima Baranje.

Ona je bila prva etnografkinja Baranje, svojim istraživanjima je naznačila kako je Baranja nekoliko stoljeća prije bio pravo kulturno središte Mađarske.